Povijesna odluka Europske unije o zabrani prodaje novih vozila s motorima na unutarnje izgaranje, koja službeno stupa na snagu 2035. godine, pokrenula je najveći val transformacije u povijesti prometne industrije. Ideja zakonodavaca u Bruxellesu jasna je i ekološki plemenita: eliminacijom novih benzinaca i dizelaša s prodajnih polica želi se drastično smanjiti emisija stakleničkih plinova i ubrzati prelazak na klimatski neutralnu Europu.
Međutim, kako se famozna godina zabrane neumoljivo bliži, u javnosti, ali i među automobilskim gigantima, sve glasnije odjekuje jedno sasvim realno i pragmatično pitanje: jesmo li mi kao tržište – a posebno kada govorimo o zemljama južne i istočne Europe – uopće spremni za ovako radikalan rez?
Dok se političke smjernice kroje prema standardima najbogatijih europskih regija, stvarnost na terenu, u prodajnim salonima i na domaćim cestama, priča jednu sasvim drugačiju priču. Između ekoloških želja i ekonomske realnosti stvorio se ogroman jaz koji bi mogao ozbiljno ugroziti mobilnost prosječnog građanina.
Infrastrukturni šok: Punjači na papiru naspram punjača u stvarnosti
Prva i vjerojatno najveća prepreka potpunoj elektrifikaciji tržišta jest stanje infrastrukture. Da bi sustav u kojem se prodaju isključivo električni automobili funkcionirao, punionice moraju biti dostupne na svakom koraku, baš kao što su to danas benzinske postaje.
Trenutna karta rasprostranjenosti punjača u Europi otkriva duboku i zabrinjavajuću podijeljenost. Više od 70% svih punionica za električna vozila u EU nalazi se u samo tri države: Nizozemskoj, Njemačkoj i Francuskoj. S druge strane, zemlje tranzita i južne Europe suočavaju se s kroničnim nedostatkom brzih punjača.
Problem stambenih zgrada: Lako je posjedovati električni automobil ako živite u privatnoj kući u predgrađu i imate vlastitu garažu s priključkom na struju. No, što je s milijunima građana koji žive u velikim stambenim zgradama i neboderima, gdje parkiraju na javnim površinama bez ikakve mogućnosti provlačenja kablova kroz prozor? Javna mreža punjača u gradovima ni približno nije spremna podnijeti pritisak masovnog prelaska na struju.
Također, energetska mreža mnogih zemalja zahtijevala bi astronomska ulaganja kako bi izdržala vršna opterećenja – zamislite situaciju u kojoj se usred turističke sezone na stotine tisuća automobila istovremeno priključi na brze punjače duž autocesta.
Kupovna moć i nestanak pristupačnih automobila
Drugi, podjednako bolan problem za tržište jest cijena novih tehnologija. Električni automobili su u prosjeku i dalje znatno skuplji od svojih ekvivalentnih benzinskih ili dizelskih inačica. Razlika u cijeni u nekim segmentima iznosi i više od 30 posto.
S obzirom na to da su proizvođači automobila morali uložiti milijarde u razvoj baterija, oni su praktički ukinuli proizvodnju malih, jeftinih gradskih automobila s motorima na unutarnje izgaranje (klase do 15.000 eura) jer im se zbog ugradnje skupih ekoloških sustava više ne isplate.
Kao rezultat toga, prosječan kupac s prosječnim primanjima biva potpuno istisnut s tržišta novih automobila. Ako u salonu više ne možete kupiti bazični benzinski auto za razuman novac, a električni vam je preskup, osuđeni ste isključivo na tržište rabljenih vozila.
Eksplozija tržišta rabljenih: Hoćemo li postati “autootpad” Europe?
Umjesto da zabrana iz 2035. godine natjera ljude da masovno kupuju ekološka vozila, mnogi stručnjaci predviđaju takozvani kubanski scenarij na našim prostorima.
Baš kao što na Kubi vozači desetljećima održavaju na životu prastare američke i ruske automobile jer nove ne mogu nabaviti, tako bi se i kod nas vozači mogli grčevito držati svojih starih benzinaca i dizelaša. Dobro održavani rabljeni automobili s motorima na unutarnje izgaranje mogli bi postati izuzetno tražena i skupa roba na tržištu.
Pogledajmo u tablici ispod usporedbu ključnih faktora spremnosti tržišta:
| Faktor spremnosti tržišta | Bogate zemlje zapadne EU | Tržišta južne i istočne Europe |
| Kupovna moć građana | Visoka (Električni auto je prihvatljiv trošak) | Srednja do niska (Ovisnost o rabljenim vozilima) |
| Gustoća mreže punjača | Izvrsna (Punjači dostupni na svakom koraku) | Slaba do osrednja (Fokus samo na glavnim pravcima) |
| Poticaji države | Stabilni i visoki (subvencije za kupovinu) | Često nestabilni, brzo se iscrpe ili ih nema |
| Prosječna starost voznog parka | Između 7 i 9 godina | Između 13 i 15 godina (u stalnom porastu) |
Kada se zapadnoeuropska tržišta riješe svojih rabljenih Euro 5 i Euro 6 dizelaša kako bi napravila mjesta za nove električne flote, ta će vozila masovno završiti na našim cestama. Umjesto pročišćenja zraka, prijeti nam situacija u kojoj će prosječna starost voznog parka dodatno skočiti, a ceste preplaviti stariji automobili koje će vlasnici popravljati dokle god je to fizički moguće.
Popuštanje pravila: Što su e-goriva i jesu li ona spas?
Uvidjevši da je plan o potpunoj zabrani izuzetno klimav na ekonomskim temeljima, Europska unija je pod snažnim pritiskom automobilskog lobija (prvenstveno iz Njemačke i Italije) morala ostaviti otvorena jedna skrivena vrata.
Dogovoreno je da će se i nakon 2035. godine tehnički smjeti prodavati automobili s motorima na unutarnje izgaranje, pod uvjetom da koriste isključivo e-goriva (sintetička goriva).
Što su to e-goriva? To su tekuća goriva koja se proizvode kemijskim putem, zahvaćanjem ugljičnog dioksida iz atmosfere i njegovim spajanjem s vodikom iz vode. Kada takvo gorivo izgori u motoru, ono ispusti točno onoliko $CO_2$ koliko je uzeto iz atmosfere tijekom proizvodnje, što ga čini klimatski neutralnim.
Ipak, ni e-goriva trenutačno nisu čarobni štapić. Njihova proizvodnja zahtijeva goleme količine električne energije, a predviđa se da će cijena litre sintetičkog goriva na benzinskim postajama u početku biti višestruko veća od današnje cijene benzina. To znači da će vožnja na e-goriva biti luksuz rezerviran samo za vlasnike skupih sportskih i premium automobila.
Papir trpi sve, cesta traži realnost
Odgovor na pitanje s početka teksta prilično je jasan – kao tržište u cjelini, nismo ni približno spremni za potpunu zabranu benzinaca i dizelaša. Dok tehnologija električnih automobila nezadrživo napreduje, prateća infrastruktura i kupovna moć velikog broja europskih građana kaskaju godinama iza nje.
Zabrana iz 2035. godine mogla bi doživjeti ozbiljne modifikacije ili odgode kako se budemo približavali tom roku. Ekologija je iznimno važna, ali mobilnost ljudi ne smije postati luksuz dostupan samo najbogatijima. Tržište će se morati prilagođavati polako, a tradicionalni motori, u ovom ili onom obliku, još će dugo vremena ostati kraljevi naših cesta.