Tehnološka revolucija na cestama obećavala nam je budućnost bez prometnih nesreća, savršene algoritme i potpunu sigurnost. No, dok se inženjeri u Silicijskoj dolini utrkuju tko će razviti sofisticiraniji senzor, stvarni svijet donosi bizarne i frustrirajuće situacije za koje današnja birokracija i osiguravajuća društva još uvijek nemaju jasan odgovor. Što učiniti kada doživite sudar s vozilom u kojem nema vozača? S kime razmijeniti podatke, tko ispunjava Europsko izvješće i koga pozvati na odgovornost kada softver pogriješi?
Najnoviji slučaj iz Arizone, koji je uključivao autonomno vozilo kompanije Waymo, zorno prikazuje pravni i praktični vakuum u kojem se nalaze obični vozači. Patrick Harral, sudionik u ovoj neobičnoj nesreći, na teži je način naučio da sudar s “automobilom bez duše” nije samo tehnički, već prvenstveno administrativni košmar.
Anatomija nesreće: Kada putnik postane problem
Nesreća se dogodila u specifičnim okolnostima koje otvaraju niz pitanja o sigurnosnim protokolima autonomnih vozila. Waymo robotaksi bio je zaustavljen na mjestu gdje to prometnim propisima nije dopušteno. Dok ga je Harral pokušavao zaobići, sa stražnjeg sjedala autonomnog vozila izišao je putnik – dijete od otprilike deset godina – otvorivši vrata ravno u bočnu stranu Harralova automobila.
Rezultat? Znatna materijalna šteta i potpuna zbunjenost na licu mjesta. U klasičnoj situaciji, vozači bi izašli iz vozila, provjerili štetu i razmijenili podatke s polica osiguranja. U ovom slučaju, s druge strane volana nije bilo nikoga. Sustav vozila je, prema svjedočanstvu, čak sugerirao putnicima da napuste vozilo, čime je Harral ostao sam s oštećenim automobilom i hrpom senzora koji su “buljili” u njega.
Zid šutnje i korporativni labirint
Pravi problemi za Harrala počeli su tek nakon nesreće. Pokušaj naplate štete pretvorio se u desetodnevnu borbu s digitalnim vjetrenjačama. Umjesto izravne komunikacije s drugim vozačem, bio je prisiljen prolaziti kroz nepregledne korporativne strukture, ispunjavati online obrasce i upućivati beskonačne telefonske pozive na koje nitko nije odgovarao.
Čak i kada bi dobio broj slučaja, operateri ga navodno nisu mogli pronaći u sustavu. Tek kada je cijelu priču objavio na društvenim mrežama i izazvao negativan PR za kompaniju, netko iz Wayma mu se konačno javio. Ovo otkriva mračnu stranu autonomne mobilnosti: dok je tehnologija brza i digitalna, rješavanje štete je sporo, netransparentno i duboko zakopano u pravne službe velikih tehnoloških divova.
Pravni izazovi: Tko posjeduje dokaze?
Jedan od ključnih problema kod sudara s autonomnim vozilima jest asimetrija informacija. Autonomni automobili su opremljeni desecima kamera i Lidara koji snimaju svaki milimetar kretanja u 360 stupnjeva. To su savršeni dokazi za rekonstrukciju nesreće. Međutim, ti podaci su u isključivom vlasništvu kompanije koja upravlja vozilom.
Ako kompanija ne želi podijeliti te snimke, obični vozač ostaje prepušten svojoj riječi protiv algoritma. Na portalu autoklub.net često naglašavamo važnost dash-cam kamera, a u svijetu kojim će vladati robotaksiji, one postaju obvezna oprema za svakoga tko želi zaštititi svoja prava. Bez neovisne snimke, teško ćete dokazati da je robotaksi bio nepropisno zaustavljen ili da je sustav zakazao u detekciji prepreke.
Strategija “aktiviraj svoje osiguranje”
Mnogi pravni stručnjaci u SAD-u savjetovali su Harralu da jednostavno aktivira vlastito kasko osiguranje i pusti svoju osiguravajuću kuću da se bori s Waymom. Iako je to u praksi najbrži put do popravka automobila, to ostavlja gorak okus nepravde. Zašto bi premija osiguranja uzornog vozača potencijalno rasla zbog pogreške softvera ili neopreznog putnika u autonomnom vozilu?
Ovaj model “regresa” (gdje se jedno osiguranje naplaćuje od drugog) funkcionira u pozadini, ali za vozača znači gubitak bonusa i dodatni stres dok se dokazuje nevinost. Činjenica da odgovornost nije izravna i odmah vidljiva na mjestu nesreće, veliki je korak unatrag za sigurnost cestovnog prometa.
Regulativa vs. Tehnologija: Tko koga prati?
Ovaj slučaj jasno pokazuje da regulativa kasni za tehnologijom. Dok autonomna vozila već krstare ulicama gradova poput Phoenixa ili San Francisca, zakoni o osiguranju i postupci nakon nesreće još uvijek se temelje na pretpostavci da iza svakog upravljača sjedi osoba s imenom, prezimenom i vozačkom dozvolom.
Potrebni su novi zakonski okviri koji bi obvezali kompanije poput Wayma, Tesle ili Cruisea na:
- Trenutačnu digitalnu razmjenu podataka: Čim se detektira sudar, sustav bi trebao automatski poslati podatke o osiguranju i broj slučaja oštećenom vozaču na pametni telefon.
- Obvezno zadržavanje na mjestu nesreće: Baš kao i ljudi, i robotaksiji bi trebali imati protokol ostanka na mjestu događaja do dolaska policije ako je šteta veća.
- Transparentan pristup senzorskim zapisima: Sudionik nesreće mora imati zakonsko pravo uvida u snimke senzora koje su zabilježile trenutak sudara.
Savjet za vozače na portalu autoklub.net
Dok čekamo da se zakonodavstvo u Europi i našoj regiji uskladi s ovim tehnološkim novitetima (koji će prije ili kasnije stići i na naše ulice), evo nekoliko savjeta kako postupiti u slučaju sudara s “vozilom bez vozača”:
- Zovite policiju odmah: Bez obzira na veličinu štete, policijski zapisnik je ključan jer s druge strane nemate osobu s kojom možete potpisati sporazum.
- Fotografirajte sve senzore: Snimite kamere i senzore na autonomnom vozilu kako biste kasnije mogli tražiti točno određene zapise.
- Tražite identifikacijski broj vozila: Svaki robotaksi ima vidljivu oznaku ili broj flote – to je vaš “broj osobne iskaznice” drugog vozača.
- Ne oslanjajte se na obećanja putnika: Putnici u takvim vozilima nisu vozači i nemaju nikakvu pravnu odgovornost za kretanje vozila, stoga njihove izjave mogu biti irelevantne za osiguranje.
Autonomni automobili mogu voziti bez vozača, ali sustav odgovornosti još uvijek itekako treba ljudsku logiku i pravednost. Dok se industrija fokusira na rješavanje “rubnih slučajeva” u prometu pomoću umjetne inteligencije, mi se moramo pobrinuti da ti isti slučajevi ne postanu administrativni pakao za svakodnevne korisnike cesta. Tehnologija bi nam trebala olakšati život, a ne ga zakomplicirati neprobojnim zidovima digitalnih obrazaca.