Danas, kada se auto-industrija ubrzano okreće elektrifikaciji, BMW i3 smatramo pionirom bavarske struje. Međutim, prava istina je da je BMW recept za gradski električni automobil imao spreman još početkom devedesetih. Model BMW E1 bio je vizionarski projekt koji je kombinirao laku konstrukciju, maksimalnu iskoristivost prostora i električni pogon, ali je nažalost postao žrtva vremena u kojem tehnologija baterija nije mogla pratiti inženjersku maštu.
Proučavajući BMW E1 povijest prvog modernog električnog BMW-a, postaje jasno da su Bavarci već tada razumjeli sve izazove s kojima se susrećemo danas: težinu baterija, sigurnost malih gradskih auta i potrebu za aerodinamikom.
Prva generacija: Aluminij, plastika i natrij-sumpor
Prvi E1 (kodnog naziva Z11), predstavljen 1991. godine, bio je radikalno drugačiji od svega što je BMW tada nudio. Kompaktna karoserija s troja vrata i neobično visokom linijom krova omogućila je prostranost unatoč minimalnim vanjskim dimenzijama. Kako bi se kompenzirala težina tadašnjih baterija, BMW je koristio aluminijsku šasiju na koju je bila “obješena” karoserija od reciklirane plastike.
Zahvaljujući ovom pristupu, težina automobila zadržana je na nevjerojatnih 880 kg. Inženjeri su veliku pažnju posvetili i aerodinamici kako bi izvukli svaki kilometar dometa, pa je E1 postigao koeficijent otpora zraka od samo 0,32, što je i danas respektabilan rezultat za tako kratko vozilo.
Sigurnosni izazovi i “pametni” inženjering
S obzirom na to da E1 praktički nije imao prednje ni stražnje prevjese, zone gužvanja su bile nepostojeće. BMW je ovaj problem riješio izuzetno čvrstom glavnom strukturom s mnoštvom bočnih ojačanja, čineći putničku kabinu svojevrsnim sigurnosnim kavezom. Baterije su strateški smještene ispod stražnjeg sjedala, što je spustilo težište i osiguralo neočekivano prostran prtljažnik.
Ograničenja tehnologije: Zašto 200 km nije bilo dovoljno?
Najveći izazov bile su natrij-sumporne baterije. Iako su bile do četiri puta učinkovitije od tadašnjih konvencionalnih olovnih akumulatora, i dalje su činile četvrtinu ukupne težine automobila. Domet od 200 kilometara bio je ogroman pothvat za 1991. godinu, ali tehnološka nezrelost i visoki troškovi proizvodnje zaustavili su serijsku proizvodnju.
Druga generacija (MK2): Spoj s konceptom Z13
Dvije godine kasnije, na sajmu u Frankfurtu 1993., BMW predstavlja E1 MK2. Ovaj je koncept nastao spajanjem tehnologije prvog E1 s dizajnom karoserije koncepta Z13. Zanimljivo je da je BMW ovaj put ponudio tri verzije pogona: benzinsku, električnu i hibridnu.
- Električni E1 MK2: Pokretao ga je motor od 45 KS smješten između stražnjih kotača. Maksimalna brzina iznosila je 120 km/h uz teoretski domet od 265 km.
- Benzinska verzija: Koristila je BMW-ov motor od 1100 ccm (iz motocikla) sa 81 KS, postavljen iznad prednje osovine.
- Hibrid: Koristio je prednosti oba svijeta, zadržavši elektromotor straga, dok je baterijski paket bio prepolovljen radi uštede prostora.
Nasljeđe: Duhovni predak modela i3
Iako BMW E1 nikada nije ušao u serijsku proizvodnju, on nije bio uzaludan projekt. Sve naučeno na ovom konceptu – od korištenja aluminija i plastike do specifičnog pakiranja pogonskih komponenti – BMW je komercijalizirao dva desetljeća kasnije u modelu i3.
Visoka cijena i nedovoljno razvijena mreža punjača tada su bili nepremostive prepreke. Kupci u 1990-ima nisu bili spremni prihvatiti električni BMW kao primarni automobil, pa je E1 ostao zabilježen kao fascinantan dokaz da BMW znao predvidjeti budućnost, čak i kada tržište za nju nije bilo spremno.
Za više priča o povijesti automobilizma i legendarnim konceptima, pratite naše rubrike vijesti i servisi na portalu Auto Klub.