Svaki vozač koji je ikada prošao pored fiksne kamere za nadzor brzine barem je jednom bacio pogled na brzinomjer i zapitao se: “Koliko smijem prijeći ograničenje, a da me ne uslika?”. Iako su prometni znakovi jasni, u narodu se često lome koplja oko famozne “tolerancije”.
Istina je da sustav nije postavljen na “nulu”. Postoji jasna mjeriteljska i zakonska granica koja štiti vozače od minimalnih odstupanja uređaja, ali i strogo definira trenutak u kojem počinje kažnjavanje.
Što su mjerne pogreške, a što sigurnosna razlika?
Da bismo razumjeli kako kamera “razmišlja”, moramo razlikovati dva tehnička pojma definirana Pravilnikom o mjeriteljskim zahtjevima za mjerila brzine vozila u cestovnome prometu.
1. Najveća dopuštena mjerna pogreška Svaki uređaj, pa tako i najmodernija radarska ili laserska kamera, ima određenu granicu preciznosti. Prema zakonu, mjerilo ne smije griješiti više od:
- ± 3 km/h za brzine do 100 km/h.
- ± 3 % za brzine iznad 100 km/h.
2. Sigurnosna razlika (ono što vozači zovu “tolerancija”) Kod procesuiranja prekršaja, policija ne koristi izravno brojku koju je kamera izmjerila. Kako bi se otklonila svaka sumnja u točnost i uvažio ispravak zbog mjerne metode, od izmjerene vrijednosti odbija se sigurnosna razlika:
- Za brzine do 100 km/h, sigurnosna razlika iznosi 10 km/h.
- Za brzine veće od 100 km/h, sigurnosna razlika iznosi 10 % izmjerene brzine.
Praktični primjeri: Koliko zapravo piše na kazni?
Da bismo ovo vizualizirali, uzmimo dva česta scenarija na našim cestama:
- Scenarij A (Gradska vožnja): Ograničenje je 50 km/h. Kamera vas snimi pri brzini od 62 km/h. Policija oduzima 10 km/h sigurnosne razlike. Vaša relevantna brzina za procesuiranje prekršaja je 52 km/h. U ovom slučaju, prešli ste ograničenje za 2 km/h.
- Scenarij B (Autocesta): Ograničenje je 130 km/h. Vozite 150 km/h i prolazite pored kamere. Oduzima se 10 %, odnosno 15 km/h. Vaša izmjerena brzina nakon ispravka iznosi 135 km/h. Kazna će vam stići za prekoračenje od 5 km/h.
Kako policija podešava kamere?
Važno je znati da policijski službenici u postajama, koje su nadležne za određeni fiksni uređaj, ručno podešavaju vrijednost od koje će kamera uopće početi snimati. Ta se vrijednost postavlja ovisno o dionici, gustoći prometa i sigurnosnim uvjetima. Dakle, kamera ne snima svako vozilo koje ide 51 km/h u zoni 50, već se postavlja prag koji uzima u obzir gore navedene sigurnosne razlike kako bi se izbjeglo nepotrebno zatrpavanje sustava minimalnim prekoračenjima.
Europska iskustva: Velika Britanija i drugi
Hrvatski sustav sličan je onima u većini europskih država, no postoje i razlike. Primjerice, u Velikoj Britaniji koristi se formula “10 % + 3 km/h”. To znači da na ograničenju od 100 km/h kamera u pravilu ne reagira do brzine od 113 km/h. Ipak, takva pravila su često interna uputstva policije, a ne fiksno pravo na koje se vozač može osloniti u svakom trenutku.
Zašto postoji ovolika tolerancija?
Sigurnosna razlika od 10 km/h ili 10 % nije tu da bi poticala bržu vožnju, već da bi se osigurala pravna sigurnost. Time se eliminira bilo kakva mogućnost da vozač bude kažnjen zbog tehničke nesavršenosti brzinomjera u automobilu ili male pogreške samog radara. Kada vam stigne čestitka iz policije, budite sigurni da je brzina navedena u njoj već maksimalno korigirana u vašu korist.
Zaključak
Iako poznavanje “tolerancije” može smanjiti stres kod prolaska pored kamere, najsigurniji način za izbjegavanje kazni i, što je važnije, očuvanje života, jest striktno pridržavanje ograničenja. Brzina na brzinomjeru vašeg automobila ionako je obično nešto viša od stvarne brzine kojom se krećete, što vam ostavlja dodatni “osigurač”.
Vozite odgovorno, poštujte prometne propise i ne dopustite da vam mjeriteljski pravilnici budu izlika za testiranje granica sigurnosti.