Pitanje o tome tko je najbolji vozač u povijesti Formule 1 vječna je tema oko koje se nikada nećemo u potpunosti složiti. No, kada se fokus prebaci na inženjering i strojeve koji su redefinirali zakone aerodinamike, mehanike i snage, stvari postaju znatno jasnije. Kroz povijest elitnog oktanskog natjecanja postojalo je nekoliko bolida koji nisu samo pobjeđivali – oni su ponižavali konkurenciju, tjerajući suparničke timove na očaj, a krovnu organizaciju FIA-u na hitne izmjene pravilnika kako bi se utrkivanje ponovno učinilo zanimljivim.
Da bismo razumjeli njihovu veličinu, moramo ih promatrati u kontekstu vremena i tehničkih pravila u kojima su nastali. Od turbo monstruma iz osamdesetih, preko tehnoloških “svemirskih brodova” s početka devedesetih, pa sve do današnjih aerodinamičkih remek-djela, ovo je dubinska analiza pet najdominantnijih F1 bolida svih vremena.
1. McLaren MP4/4 (1988.) – Statistika koja graniči s nemogućim
Ako tražimo definiciju apsolutne sportske dominacije, sezona 1988. i legendarni McLaren MP4/4 prva su asocijacija. Ovaj bolid drži postotak pobjeda u jednoj sezoni koji je iznosio nevjerojatnih 93.75% i stajao je netaknut punih 35 godina.
U to vrijeme, tehnički pravilnik je drastično smanjio dopuštenu količinu goriva za turbo motore na samo 150 litara po utrci, dok je maksimalni tlak prednabijanja (boost) ograničen na 2.5 bara. Mnogi su mislili da će to osakatiti turbo pogonske jedinice, no šef dizajna Steve Nichols i legendarni Gordon Murray stvorili su šasiju nevjerojatno niskog profila. Vozači su praktički ležali u bolidu, što je drastično smanjilo otpor zraka i omogućilo bolji protok prema stražnjem krilu.
Hondin RA168E 1.5-litreni V6 turbo motor bio je remek-djelo učinkovitosti. Razvijao je oko 650 konjskih snaga u trkaćoj konfiguraciji, trošeći znatno manje od konkurencije. Kada na to dodate činjenicu da su u kokpitu sjedila dva najbolja vozača tog vremena – Ayrton Senna i Alain Prost – rezultat je bio zastrašujući. MP4/4 je osvojio 15 od ukupno 16 utrka te sezone, a jedina utrka koju nisu dobili bila je VN Italije u Monzi, gdje je Senna odustao nakon sudara s Jean-Louisom Schlesserom dok ga je pretjecao za cijeli krug.
2. Williams FW14B (1992.) – Bolid koji je bio pametniji od vozača
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća tehnologija je prodrla u Formulu 1 u svom najčišćem, gotovo nereguliranom obliku. Na čelu te revolucije bio je genijalni dizajner Adrian Newey i tim inženjera iz Williamsa koji su stvorili FW14B – vjerojatno tehnološki najnapredniji bolid u odnosu na svoje suparnike koji je ikada kročio na stazu.
Ključni adut ovog bolida bio je aktivni hidraulički ovjes. Dok su svi ostali bolidi na stazi trpjeli promjene u visini od tla zbog naginjanja u zavojima ili kočenja (što drastično narušava aerodinamički potisak), Williams je pomoću ugrađenog računala stalno prilagođavao visinu svakog kotača posebno. Bolid je u svakom milisekundu bio u savršenom aerodinamičkom položaju.
Uz aktivni ovjes, FW14B je imao:
- Kontrolu trakcije (sprječavanje proklizavanja kotača)
- Poluautomatski mjenjač
- Inovativni sustav protiv blokiranja kotača pri kočenju (ABS)
- Brutalan Renaultov 3.5-litreni V10 atmosferski motor s preko 750 KS
Nigel Mansell je te sezone uništio konkurenciju, osiguravši naslov prvaka već u kolovozu na VN Mađarske, pet utrka prije kraja prvenstva. Konkurenti, uključujući i Ayrtona Sennu, otvoreno su priznali da je protiv tog “računala na kotačima” bilo tehnički nemoguće voziti. Već krajem 1993. godine, FIA je bila prisiljena zabraniti većinu ovih elektroničkih pomagala kako bi vratila ljudski faktor u prvi plan.
3. Ferrari F2004 (2004.) – Simfonija od 20.000 okretaja u moduli
Početak novog tisućljeća protekao je u znaku crvene dominacije iz Maranella, a vrhunac te zlatne ere Michaela Schumachera i Jeana Todta bio je bolid F2004. Ovaj stroj predstavljao je apsolutni vrhunac evolucije vrištećih V10 motora, prije nego što su tehnička pravila počela smanjivati obujam i broj cilindara.
Srce ovog bolida bio je Ferrarijev Tipo 053 motor, 3.0-litreni V10 koji je u kvalifikacijskom načinu rada razvijao blizu 1000 konjskih snaga, vrteći se na tada nevjerojatnih (i danas nezamislivih) 19.000 do 20.000 okretaja u minuti. No, ono što je F2004 činilo nepobjedivim bila je njegova pouzdanost i savršeno skrojena aerodinamika u kombinaciji s Bridgestone gumama, koje su rađene isključivo po mjeri Ferrarijeve šasije.
Bolid je bio toliko brz i stabilan da je Schumacher te sezone pobijedio u 12 od prve 13 utrke, a sezonu je završio s 13 pobjeda. Njegov timski kolega Rubens Barrichello dodao je još dvije, što znači da je F2004 slavio na 15 od 18 utrka. Koliko je ovaj bolid bio ispred svog vremena govori činjenica da su njegovi rekordi krugova na stazama poput Melbourneu ili Monze ostali neoboreni više od jednog desetljeća, unatoč kasnijem napretku tehnologije.
4. Mercedes-AMG W07 Hybrid (2016.) – Vladar hibridne ere
Kada je Formula 1 uvela složene 1.6-litrene V6 turbo-hibridne pogonske jedinice, inženjeri u Affalterbachu i Brackleyju odradili su domaći rad daleko bolje od bilo koga drugoga. Mercedes je stvorio dinastiju, a njezin najbrutalniji predstavnik bio je W07 Hybrid iz 2016. godine.
Dok su se Ferrari i Renault mučili s integracijom elektromotora, toplinske ispušne turbine (MGU-H) i kinetičkog generatora (MGU-K), Mercedes je razvio revolucionarni koncept razdvojenog turba i kompresora, pozicioniranih na suprotnim stranama motora. To je omogućilo drastično bolje hlađenje, kompaktnije pakiranje unutar šasije i nultu stopu takozvane “turbo rupe”.
Tijekom sezone 2016., Lewis Hamilton i Nico Rosberg vodili su epski, bespoštedni međusobni rat u kokpitu. Bolid je bio toliko dominantan da su ostali timovi izgledali kao da pripadaju nižoj seriji Formule 2.
Statistički pregled dominacije modela W07:
| Kategorija | Statistika modela W07 Hybrid (2016.) |
|---|---|
| Broj utrka u sezoni | 21 |
| Ukupan broj pobjeda | 19 (90.4%) |
| Broj prvih startnih pozicija (Pole Positions) | 20 od 21 |
| Broj dvostrukih pobjeda (1-2 finiš) | 8 |
| Ukupno osvojeni bodovi tima | 765 bodova |
Jedine dvije utrke koje Mercedes te godine nije dobio bile su VN Španjolske (gdje su se Hamilton i Rosberg međusobno sudarili u prvom krugu) i VN Malezije (gdje je Hamiltonu eksplodirao motor dok je bio u uvjerljivom vodstvu). W07 je bio inženjerski eksces koji je dokazao da se hibridna tehnologija može transformirati u čisto trkaće savršenstvo.
5. Red Bull (2023.) – Lekcija iz aerodinamičke učinkovitosti
Povratak ground effect (efekta tla) pravila ponovno je presložio karte na gridu. Dok su se drugi timovi mučili s opasnim poskakivanjem bolida na ravnicama (porpoising), Adrian Newey i njegov tim u Red Bullu kreirali su RB19 – stroj koji je doslovno pomeo pod s konkurencijom.
RB19 nije bio bolid koji je nužno imao najveću vršnu snagu motora (Hondina pogonska jedinica bila je izjednačena s Ferrarijem), ale je bio aerodinamički najučinkovitiji bolid ikada napravljen. Tajna je ležala u dizajnu podnice i ekstremno naprednom sustavu ovjesa koji je sprječavao poniranje prednjeg kraja pri kočenju i podizanje pri ubrzanju. To je značilo da je aerodinamički pritisak podnice bio konstantan kroz sve faze zavoja.
Zastrašujući podatak: Max Verstappen i Sergio Perez su s modelom RB19 osvojili 21 od ukupno 22 utrke u sezoni. Time su srušili stari rekord McLarena iz 1988. godine, postavivši novi povijesni postotak uspješnosti od nevjerojatnih 95.45%.
Jedini vikend kada je RB19 pokazao slabost bio je u Singapuru, gdje specifične gradske neravnine i specifični zahtvi za setup nisu odgovarali bolidu, što je iskoristio Carlos Sainz u Ferrariju. Izuzmemo li taj jedan izuzetak, RB19 je bio savršen primjer kako kontrola protoka zraka ispod automobila može stvoriti nezaustavljivo oružje.
Zaključak: Što povezuje ove ikone inženjeringa?
Kada podvučemo crtu pod ove povijesne ere, vidimo jasnu poveznicu. Najbolji bolidi u svoje doba nisu bili tek evolucijski korak naprijed – oni su bili rezultat hrabrih i radikalnih ideja koje su u potpunosti iskoristile (ili redefinirale) siva područja u tehničkim pravilnicima.
Bilo da se radi o niskom profilu McLarena, elektronici Williamsa, okretajima Ferrarija, hibridnoj arhitekturi Mercedesa ili podnici Red Bulla, ovi automobili podsjetnik su da u Formuli 1 inženjeri na kraju dana imaju jednako važnu, ako ne i važniju ulogu od samih genijalaca za upravljačem. Oni su pisali povijest motorsporta i postavili standarde koje današnje generacije i dalje pokušavaju dostići.