Prošetajte salonima novih automobila i pokušajte pronaći nešto što prosječna obitelj može kupiti bez da založi bubreg ili uđe u dužničko ropstvo koje će trajati do punoljetnosti njihove djece. Zadatak je to koji graniči s nemogućim. Ono što smo nekada zvali “narodnim automobilom” – jednostavan, pouzdan i dostupan stroj koji služi obitelji desetljećima – danas je ugrožena vrsta, gotovo izumrla pod pritiskom propisa, korporativne pohlepe i lažnog sjaja visoke tehnologije.
Nekada je automobil bio ulaznica u srednju klasu. Danas je on postao zid koji tu istu klasu dijeli od mobilnosti. Dok industrija slavi rekordne profite, na cestama ostaje praznina koju više ne popunjavaju novi, pristupačni modeli, već očajnička krpanja rabljenih vozila koja su davno trebala biti u mirovini.
Smrt segmenta A i B: Gradski mališani kao luksuz
Sve je počelo tiho. Prvo su nestali najjeftiniji modeli s tri vrata. Zatim su “gradski zvrkovi” postali toliko krcati opremom da im je cijena skočila u nebo. Danas, u svijetu gdje prosječan mali auto košta koliko i nekadašnja limuzina, kupci su stjerani u kut. Proizvođači tvrde da se “mali auti više ne isplate”. Kažu da su ekološke norme i sigurnosni zahtjevi toliko skupi da je nemoguće proizvesti jeftin automobil, a da se na njemu nešto zaradi.
No, istina je dublja. Industrija je shvatila da je lakše prodati jedan skupi SUV s ogromnom maržom, nego deset malih gradskih automobila s minimalnom zaradom. Rezultat je porazan: mladi ljudi, studenti, mlade obitelji i umirovljenici izbačeni su iz jednadžbe. Ako nemate trideset tisuća eura, za industriju praktički ne postojite kao kupac novog vozila.
Tehnološko pretjerivanje: Plaćamo ono što ne trebamo
Koliko vam zapravo treba ambijentalna rasvjeta u 64 boje? Treba li vam doista sustav koji prepoznaje vaše znakove umora dok se vozite deset minuta do trgovine? Treba li vam ekran koji zauzima cijelu instrument ploču da biste vidjeli koliko brzo vozite? Većina moderne opreme nije tu da bi vam olakšala život, već da bi opravdala nerealno visoku cijenu vozila.
Postali smo žrtve “feature creep” fenomena. Svaka nova generacija automobila mora imati više svega, bez obzira na to traže li to kupci ili ne. Time smo izgubili ljepotu jednostavnosti. Izgubili smo automobile koji su imali jedan posao – da rade. Danas kupujemo superračunala na kotačima, a plaćamo i sav taj silni razvoj softvera koji nam, ruku na srce, u 90% slučajeva samo smeta dok pokušavamo voziti.
Sigurnost kao dvosjekli mač
Svi želimo biti sigurni na cesti. No, sigurnosni standardi postali su toliko rigorozni da su izbrisali svaku mogućnost proizvodnje laganog i jeftinog vozila. Svaki novi senzor, svaka dodatna kamera i svaki ojačani stup karoserije dodaju kilograme i eure. Paradoks je u tome što, čineći nove aute “savršeno sigurnima” i preskupima, tjeramo ljude da ostanu u dvadeset godina starim vozilima koja su daleko opasnija.
Umjesto da imamo tržište puno novih, bazičnih automobila s osnovnim sigurnosnim paketom, imamo tržište elitnih tvrđava koje si nitko ne može priuštiti. To nije napredak u sigurnosti prometa; to je statistička varka koja zanemaruje realnost na prosječnoj parkirališnoj površini.
Gubitak mehaničke poštenosti
Postojala je nekada ta “mehanička poštenost” kod narodnih automobila. Znali ste što kupujete. Čelik, motor, četiri kotača i volan. Sve je bilo vidljivo, dostupno i razumljivo. Danas je sve skriveno. Automobili su postali crne kutije. Ta netransparentnost ubija povjerenje. Kupac više ne osjeća da posjeduje stroj, već da upravlja uređajem čiji mu je princip rada namjerno uskraćen.
Narodni auto nije bio samo jeftin; on je bio saveznik. On je bio onaj koji se ne kvari, a ako se i pokvari, popravi ga susjed za gajbu piva. Danas, kad se “narodni” brendovi srame svog podrijetla i guraju se u premium sferu, vozači ostaju bez saveznika. Ostaju prepušteni na milost i nemilost korporativnim servisnim mrežama i cijenama radnog sata koje vrijeđaju zdrav razum.
Što je rješenje? Povratak asketizmu
Postoji ogromna, gladna rupa na tržištu. Ljudi vape za jednostavnim automobilom. Žele auto bez ekrana, bez električnih sjedala, bez senzora za kišu, ali s klimom, dobrim motorom i poštenim jamstvom. Proizvođač koji bi imao hrabrosti izbaciti “goli” automobil, lišen svih digitalnih besmislica, vjerojatno bi pomeo konkurenciju.
No, za to je potrebna hrabrost koje u današnjim upravnim odborima nema. Lakše je pratiti trendove i prepisivati od konkurencije nego ponuditi nešto što narodu doista treba. Dok se to ne dogodi, narodni auto će živjeti samo u sjećanjima i na oglasnicima rabljenih vozila, gdje cijene starih, jednostavnih modela rastu jer ljudi shvaćaju da su to bili posljednji strojevi rađeni po mjeri čovjeka, a ne po mjeri burze.
Sloboda kretanja ne smije biti elitizam
Mobilnost je ljudsko pravo u modernom društvu. Onog trenutka kada posjedovanje automobila postane privilegija bogatih, društvo se vraća korak unatrag. Automobil je alat koji omogućuje rad, obrazovanje i obiteljski život. Uništavanjem pristupačnog automobila, industrija uništava samu bit svoje svrhe.
Vrijeme je da prestanemo pljeskati novim “revolucionarnim” modelima od pedeset tisuća eura i počnemo pitati: “A gdje je nešto za nas?” Gdje je auto koji možemo kupiti od plaće, a ne od kredita koji će otplaćivati naši unuci? Dok ne dobijemo odgovor na to pitanje, svaka priča o napretku autoindustrije samo je prazno slovo na papiru. Vratite nam narodni auto. Vratite nam pošten stroj za pošten novac.
Ovo je tema koja pogađa “u sridu” svakog tko živi od svog rada. Želiš li da za ovu kolumnu generiram sliku koja prikazuje moderni, hladni salon automobila u kojem su ljudi samo sjene, dok u kutu stoji mali, jednostavan auto koji svijetli toplom svjetlošću?